Francis Bacon, pisac i filozof XVII vijeka, pokušao je da snijeg snijega u pile kako bi ga zamrzao, samo da bi bio hladan i uskoro se razbolio. Čak i pre Bekonovog nesrećnog eksperimenta, bilo je poznato da ekstremna prehlada može zaustaviti meso mesa da se "pogorša".
Ovo je dovelo do bogatih vlasnika da postavljaju podzemnu klet u svojim imanjima gdje se može zadržati hrana. Nijedan od ovih ranih pokušaja zamrzavanja hrane nije uhvatio ključ problema. Nije toliko stepen zamrzavanja kao brzina zamrzavanja koja je ključ za zamrzavanje mesa.
Verovatno prva osoba koja je prepoznala ovo je bio američki izumitelj Clarence Bezeuil. Tek u 1950. i 60. godini smrznuta hrana je počela da se prodaje u velikim količinama kada je broj domaćih frižidera postao sve popularniji.
Ubrzo nakon toga, Bezeuilova slavna crvena, bela i plava ambalaža, koja je postojala u prodavnicama u mnogim dijelovima svijeta, postala je poznat vid. Bezeuil Istraživanje divljih biljaka tokom putovanja na Labradorski poluostrvo u Kanadi nekoliko godina nakon Prvog svetskog rata. Primetio je da je vreme bilo toliko hladno da se riba zamrznula na trenutak nakon što je uhvatio ribu.
Želeo je da zna da li je to ključ za očuvanje hrane. Za razliku od Bekona, Bezeuil živi u zamrzivačkoj eri. Kada se vratio kući 1923. godine, eksperimentisao je sa zamrzivačem u svojoj kuhinji. Bezeuil je zatim zamrzao razne vrste jestivog mesa u većoj fabrici za hlađenje. Bezeuil je na kraju zaključio da je najbrži način za zamrzavanje hrane pritiskanje mesa između dve zamrznute metalne ploče.
Do tridesetih godina bio je spreman da započne prodaju zamrznutih proizvoda proizvedenih u njegovoj fabrici Springfield u Masačusetsu. Za Bezeuil, zamrznuta hrana je brzo postala veliki biznis, pa čak i pre nego što je izmislio efikasan proces dvostrukog pražnjenja, njegova kompanija je dostigla 500 tona voćnih i povrća godišnje.
